proza

Filip Jurjević: Tri odlaska, hrpa knjiga, nešto slika i jedno ostajanje

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Filip Jurjević (Zadar, 1994.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađuje kao dramaturg na projektima Kazališta lutaka Zadar, Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, HNK Zagreb, Teatra Fort Forno i Kazališta Virovitica, Satiričkog kazališta Kerempuh, HNK Zadar, Kotar teatra i drugih. Piše dramske tekstove i prozu. Također piše za film i televiziju. Član je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Tri odlaska, hrpa knjiga, nešto slika i jedno ostajanje

*

Put koji vodi od Stanova do Bilog Briga nije bio ništa drugačiji od puta koji vodi od proze ka poeziji ili od trijeznosti ka pijanstvu. Prvo bi izašao iz kuće, spustio se stepenicama i skrenuo na glavnu cestu. Po cesti bi išao uzbrdo dok ne bi došao do račvanja: lijevo se put nastavljao pored crkve i velikog vučjaka, dok se desno prostirala cesta koju je kao pješak bio primoran dijeliti sa svjetlima automobila koji su mu bili za petama. Kad bi došao do čistine gdje je nekad bila trafika, skrenuo bi preko šljunka koji je škripao pod nogama, a onda i prema kvartovskim birtijama kroz čija se stakla vidio zagasit ugođaj lokalnog propadanja - miris osvježivača wc-a, pivskih boca i dima - i ljudi ogorčenih taman toliko da se nikad ne poduzima ništa. 

Put se nastavljao ravno pored kladionica, preko izlizanih kamenih ploča i ispod željeznih lukova koji su nekad, kad je bio dijete, bili plavi, a sada ih je nagrizala hrđa. 

S desne strane je stajala škola koju je prolazio bez dizanja pogleda, s lijeve zgrada na kojoj su bila razbijena stakla i poneki trag paleža na zidovima. Onda bi prošao ono što su kolokvijalno zvali trgić, a što je zapravo bila mala čistina u utrobi betonskog čudovišta i sjeo na zidić gdje bi zapalio cigaretu i gledao u prolaz između zgrada. Koliko bi cigareta popušio razlikovalo se od dana do dana, ali bilo da se radilo o jednoj ili o tri, ma da se radilo i o cijeloj kutiji, on bi čekao, piljio u prolaz i pušio jer se ona bez greške svaku večer u tom prolazu pojavljivala. Zimi s rukama u džepovima neke napuhane jakne koja zapravo ne stoji dobro nikome, nevjerojatno uspravng držanja, kao da je upravo izašla s joge ili kao da je po samoj svojoj prirodi nesavitljiva, ili po ljeti, kao sad, u kratkom šosu i nekoj majici, istog držanja i istog pogleda. Pojavljivala se u narančastoj svjetlosti prolaza i on je gasio cigaretu i išao prema njoj. Zastali bi na par koraka jedno od drugoga, a onda krenuli prema gore, uskim neasfaltiranim prolazom između zgrade s jedne strane i obraslih kuća ograđenih jednostavnom žičanom ogradom s druge. Put je bio strmiji nego prije, a kamenje i zemlja pod nogama što su prijetili izdati đonove patika, služili su im kao uporišta. Po završetku uspona izbijali su na zaobilaznicu i odlazili prema osvjetljenoj trafici koja je jedina u gradu radila 0/24. Dok su ih pijanci koji sjede na gajbama gledali, uzimali su vino i mineralnu pa se vraćali nazad. Oprezno su prelazili iskrivljenu žičanu ogradu, jedno drugome pomažući rukama pa su prolazeći između kuća dolazili do prašnjave terase nekih ljudi za koje su čuli da veći dio godine tu ne borave. Pili su i razgovarali, a onda bi u nekom trenutku krenuli ispucavati hromone. Marta mu je probala izdrkati, od čega su oboje odustali radi pretjerane količine popijenog vina. Ona je zatim otišla povraćati, a onda se vratila i legla pored njega. 

Dok je pogled pucao na grad, more i otoke, a topli zrak im lijepio odjeću za tijela i misli uz unutrašnje bridove lubanje, Marta je rekla kako želi da im se svima sve ostvari; i Gabiju to sa crtanjem, i Andrei sa slikanjem i tebi s pisanjem. Stvarno bi to tila, rekla je, a M ju je pitao što želi za sebe. 

• Otputovati. 

• Di?

• Bilo di. Želim se preseliti negdi vani i onda se seliti svugdi dok ne prođem i ne vidim sve. I dok ne upoznam nekoga radi koga ću titi postati ženica. Znaš one žene, s predebelim novčanikom punim kartica za skupljanje bodova i za popuste?... Možda želim biti svoja mater - zaključila je pa zatražila novi gemišt.  

• Znaš da me tila abortirati?

• Znam, i sva srića da nije.

• Jel stvarno srića? - upitala ga je i on je potvrdio, a onda je rekao i to kako se nada da će joj se snovi ostvariti. Marta je odvratila da se nekad baš toga i boji. 

Za sve svoje želje i nadanja nazdravili su gemištima, pa gledali kako se zvijezde gase, a noć pretvara u dan. Znoj njihovih tijela mirisao je na luk, a njezina kosa na šampon od jagoda. Kasnije su otišli svojim kućama. Nakon rastanka je stajao još malo i gledao prolaz u kojem je nestala, a onda se krenuo vraćati nazad. Dok se spuštao niz ulicu pas je spavao, otvarajući oči samo da provjeri tko to ide, ali bez pretjeranog interesa, a crkveno zvono je pozivalo rijetke ljude u crnini koji su mu išli u susret, a onda ulazili unutra. 

*

Marta je voljela sjećanja na djeda koji je nju i sestru polijevao gumom na vruće ljetne dane u dvoru u Pakoštanima. 

M je razmišljao o djedovim kvrgavim rukama dok je gledao kvartovskog pijanca s istim takvima; čvoraste, isprepletene i drevne kao stabla. Mislio je o godovima iz kojih se može pročitati svašta jednom kad se stablo prepila. Tko zna što bi se moglo iščitati iz prerezanih ruku njegovog djeda? Za koga srce kuca, za koga krv šiklja i kada to sve skupa prestaje?

*

Martin djed će ubrzo umrijeti i njeno srce će početi kucati odraslije i staloženije. 

*

Tih dana svi su čitali svašta. Andrea je odvela Gabija u atelje gdje ju je stanoviti Boris spremao za prijamni ispit na likovnoj akademiji. Iz torbe je izvadila bocu viskija, pa mu je s čašom u ruci pokazivala vlastite radove i Rembrandtove monografije. Neko vrijeme su pili, a onda mu je prišla pravdajući se da nešto traži na stolu pored njega. Kad je Gabi napokon preuzeo inicijativu i dodirnuo je, Andrea je pomislila fala kurcu, a onda su se jebali do jutra. Procedura je nakon toga svaki dana bila ista, uz dodatak novih monografija i knjiga.

M je krao knjige iz školske knjižnice, što nitko nije primjećivao jer uglavnom nitko nije ni čitao. Kundera, Hesse i Garcia Marquez; spoj filozofije, humora te magije i ludila podneblja u kojem se nalazio radili su nešto njegovom karakteru. Živim u gradu gdje se ujutro čuje šum malih brodica i gdje u isto vrijeme čovjeka voze u karijoli iz kafića, izbacuju ispred kuće, a on se u bunilu diže i trči nazad u kafić, mislio je. Naša normalnost je nenormalna.

Marta je čitala Carlosa Luisa Zafona i M je jednog jutra, dijelom iz želje da uhvati svoje misli, što zapravo nije imalo ništa više smisla od hvatanja mjehurića zakuhale vode, a dijelom da ju posrami ili impresionira, napravio previd koji se može okarakterizirati jedino kao tragičan. Dok su se navlačili u portunu zgrade koja je već obilovala zvukovima budnih i dok joj je gurao prste u pizdu i pokušavao pričati o samoći Latinske Amerike (živjela izdanja Nobelovci i knjižnica opće gimnazije) zaboravio je ono što ga je isprva privuklo k njoj i što ga je za nju držalo slijepljenog. To da je Marta uvijek čitala više od svih. 

*

Godinama kasnije, kad čuje vlašku kraticu OKSK koja stoji za oša kući suvog kurca sjetit će se Marte i tog jutra, dok će neki samoprozvani etnolog i sakupljač žive baštine zadovoljno konstatirati; što naš narod sve neće izmisliti.

*

Po djedovoj smrti nešto se promijenilo u Marti. Ne puklo, nego promijenilo, promjena koju ni ona sama isprva nije zapazila, a ako je nešto i zapažala, neke sitne reakcije koje bi u svakodnevnom životu odjednom izostajale, nije tome pridavala prevelik značaj. Pjesma njenog života čiju melodiju je slijedila do tad je završila, a njezino značenje joj je možda zauvijek izmaklo. Nije što je djed imao neke direktne veze s njezinim životom, glazbom, knjigama, alkoholom, seksom, cigaretama i svime ostalim što joj je tada život sačinjavalo, nego više kao da se prekinula spona s onom drugom Martom koja kao da je uvijek negdje u pozadini glave bila pristuna. Spona s onom Martom što trči na suncu pod mlazom vode iz gume u dvoru u Pakoštanima, još uvijek premlada i premala da bi joj trebao gornji dio kupaćeg kostima. Što je ta curica htjela? Nekad joj se činilo da će doći do odgovora ako bude pratila taj osjećaj, ali sada više ništa nije osjećala i čak joj je i ta curica, ona sama, izmicala iz vida. Kao da se gubila u magli ili kao da se na tv programu njezine glave, programu koji emitira njezina sjećanja, naglo prekidala slika. Tko sam ja i što sam uopće htjela?Kako se uzbuditi kad te više ništa ne uzbuđuje? Kako govoriti kada riječi ne dolaze? I najbitnije, kako otputovati kada ne znaš hoćeš li se imati gdje vratiti? 

Jedne večeri M je sjedio na zidiću i gledao u gužvu turista i lokalaca što su se nadvikivali i dozivali između različitih kafića i zidića kad mu je Marta javila da kasni. Žamor je postajao sve nerazumljiviji, a slika ispred njega vrtlog pijanih riječi, boja, buke i tijela. Odgovorio je da ju čeka, a onda pozdravio ljude i otišao. Sutradan popodne, dok su sjedili i pušili cigarete u hladu između zgrada, Marta mu je pričala kako je kraj večeri dočekala s bivšim; pričala je o njegovoj crnoj kosi i zelenim očima, a M je gaseći cigaretu rekao jebiga. Rekla mu je da je trebao ostati, a on je pitao govori li to njemu ili sebi samoj. Ona nije odgovorila, a on je gledao u nju, ali kao da je nije vidio ili kao da ga nije zanimala, a onda je rekao i to da već neko vrijeme osjeća kao da svemu dolazi kraj. Nije nužno imao problem s tim, niti je imao potrebu to mijenjati: samo se radi o osjećaju koji guši i zbog kojega se teže kretati. 

Marta je pošutjela pa rekla da se prijavila na fakultet vani. U principu turizam, samo što nije tu nego u Engleskoj. 

- Što ćeš tamo? - pitao je i ona je odgovorila - ne biti tu. Iz daljnjeg razgovora M je zapamtio London, iako je ona rekla Brighton, a onda je pričala i o tome da možda dobije stipendiju. Usta su im se osušila od cigareta, a s opadanjem sunca počela su izlaziti djeca. Prvo samo njih par, a onda u sve većim brojevima. Kao da je ponovo došlo njihovo vrijeme da zaposjednu dan nakon prisilnog popodnevnog odmora. M i Marta su se rastali bez zagrljaja. M je rekao da se sigurno još vide prije njezinog odlaska, a ona je odvratila s polako, nisam još upala. Djeca oko njih su vikala i vrištala, a njih dvoje su, poput te djece nekoliko sati ranije, išli svojim kućama, vođeni nekim drugim višim silama. Do sljedećeg susreta proći će osam godina.

*

Gabi je, s druge strane, u pogledu budućnosti bio optimističniji od M-a, što vjerojatno ima veze s tim da je M bio debelo dijete, dok je Gabi trenirao košarku. On i Andrea otišli su na prijamni ispit za likovnu akademiju, a zatim u Pariz. U Parizu su bili smješteni u IX. okrugu i morali su koristiti metro. Ne snalazeći se najbolje, prvi dan ih je prevario tip koji se ponudio pomoći s izradom pokaza. Koliko god da su piljili u njega, nisu prepoznali prijelaz iz pomoći vama u pomoći sebi pa je dotični uspio otići s većim dijelom njihovog novca, zbog čega su Gabi i Andrea ostatak putovanja živjeli na sendvičima i jednom ulasku u Mcdonald’s. 

Ipak, ništa od toga nije umanjilo njihov doživljaj i osjećaj divljenja. Sendviči se, otkrili su, mogu jesti i ispred Louvrea i na stepenicama Notre Dame-a, u Luksemburškim vrtovima, ulicama Latinske četvrti kao i na raznim klupicama i zidićima tog nevjerojatnog grada. Na jednom od takvih mjesta, sa sendvičem u ruci, Gabi shvaća da želi biti dio tog svijeta i tradicije; svijeta koji bez greške povezuje s Borisovim pričama i knjigama iz ateljea.

Po povratku donose M-u razglednicu s Morissonovog groba, danak jednoj od stvari koja je zbližila Gabija i njega (kakva li je samo veza između tinejđerskih depresija i poezije the Doorsa i EKV-a?), a onda saznaju i to da su i Gabi i Andrea upali na akademiju u Zagrebu. M se zapošljava u rent a caru i ljeto, kao i druženja u ateljeu, se nastavljaju. Druženja praćena neodgodivim osjećajem kraja koji se M-u svakim danom činio sve bližim. 

Kad kraj napokon dođe, M je taj koji ih vozi na autobus i dogovaraju se redovito čuti i vidjeti. Ukrcaj i polazak busa s perona donosi osjećaj olakšanja, kako onima koji idu, tako i onom koji ostaje. Očekivane stvari su se napokon dogodile i M je, hodajući prema autu, spoznao da je ostao. 

Ostao je u gradu koji ga više ničim ne obavezuje jer u njemu više nikoga ne poznaje. U gradu za koji ga više ništa ne veže. Ostajanje u takvom gradu isto je kao i putovati, a ne znati hoćeš li se imati gdje vratiti. Osjećaj, koliko usamljen, toliko i lagan. Kao da je zrak oko njega najednom postao proziran. Saživio se s njim, prihvatio prazninu i ušao u nju. I premda nije znao ide li igdje ili će se samo vrtiti u mjestu, sjeo je u auto i okrenuo ključ.