proza

Mavro Matasović: Ujutro se bude duhovi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mavro Matasović (Zagreb, 1996.) završio je Klasičnu gimnaziju, a potom Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Radi u ambulanti za kućne ljubimce. U slobodno vrijeme piše kratke priče i pjesme.

UJUTRO SE BUDE DUHOVI

Udah, izdah, udah, izdah. Tko je to pored mene?

Ja sam zao čovjek, okrutan, pun žaljenja, bijesan, ogorčen i proklet. Ništa što sam radio nije nikada urodilo plodom, ljudi koji su mi nešto značili su nestali i odjednom je sve što je nekada krojilo fino isprepletenu krhku mrežu one stvarnosti s kojom sam se mogao nositi, prestalo postojati. Čudna je ta nesreća. Djeluje kao vrtlog. Krene sporo i jedva primjetno, a onda te zakovitla i kako ulaziš dublje i dublje, kao u tornado, sve više te odvaja od svijeta i od drugih ljudi. Tako je bilo i sa mnom. Prvo je to bilo nezadovoljstvo na poslu. Sitne stvari. Premala plaća, mrtva karijera. Ništa s čim se ne nosi većina ljudi, ali mene je to smetalo i bio je to prvi trn, prvi sitni špranj nezadovoljstva što sam ga još u mladosti počeo primjećivati. Zatim se to prenijelo na nezadovoljstvo u kući. Ne znam jesam li ga ja donosio sa sobom s posla ili sam onako načet nezadovoljstvom na poslu postao osjetljiviji na male nesavršenosti u vlastitom domu. Govorim o onome čime sve počne, o dugim šutnjama u večernjim satima kad se na TV-u prikazuje neki program koji nitko ne gleda ali se nikome ne da ni promijeniti ga, o trenutcima kad nitko nikoga više ne pita kakav je bio dan, pa o sitnim frktajima ispod glasa koji počinju označavati da si svi međusobno idemo na živce. Mislio sam da ću, nakon što djeca dođu na svijet, nekako odrasti, da će taj neki nemir i moja nesreća nestati. To se i jest dogodilo, barem nakratko, poslije rođenja mojega sina. Kad je moja djevojka rodila, odjednom se život napunio, ako ne srećom, onda barem obavezama i novim značenjem. Konačno nisam ja bio u središtu pažnje, bio je moj sin. Uređivali smo mu sobu, bojali zidove u svijetloplavu, skupa birali dječji krevet i prve igračke, malenu odjeću i pelene, puder za bebe, a moja je djevojka čitala knjige o ranom odgoju djece. Njezini i moji roditelji dijelili su nam stotine sitnih savjeta o ovome i onome. Istina, nismo puno spavali tih prvih nekoliko mjeseci, ali poslije sam brzo uvidio kako je nesanica zbog dječjeg plača puno bolja od nesanice zbog preduboke noćne tišine i presporih kazaljki na satu.

Udah, izdah, udah, izdah.

Oženio sam majku svojega djeteta pa mi je i to na neko vrijeme zaokupilo pažnju. Zvanje gostiju, planiranje redoslijeda sjedenja, čestitke, pokloni, harmonikaši i rezanje torte. Preskupi catering za naše tadašnje ekonomske prilike, ali što sad, bože, jednom se čovjek ženi ako sve prođe u redu. Upravo kad je sin počeo hodati i sa zanimanjem istraživati okolinu, kad je uzbuđenje oko vjenčanja splasnulo, moja je supruga ponovno zatrudnjela i osam i pol mjeseci kasnije rodila kćer. Novi val dobrih osjećaja i očinskih instinkata bio je dovoljno jak da me drži narednih nekoliko godina. Razvio sam odnos sa svojom djecom. Bacao sam ih u zrak na ženin užas i ponovno ih hvatao u ruke kad bi počeli padati uz dječju vrisku i kliktaje veselja. Pretvarao sam se da im čitam priče prije spavanja, a zapravo sam izmišljao vlastite krajeve tih bajki, ubacivao likove koji u njih ne spadaju i kratio sadržaj. Kad bi me klinci prokljuvili, pokušavao bih ih dobiti da mi objasne zašto likovi koje sam umetnuo onamo ne spadaju i zašto krajevi koje sam izmislio nisu dobri. Oni bi argumentirali, a ja sam pratio njihovu dječju logiku sa zanimanjem. Bilo je to lijepo doba, ali sreća zbog djece je prolazna i može te tek nakratko pogurati kroz život. Trenutci šutnje i nemira su se vratili, dani su postali jednolični, moji ukućani daleki i strani, a moja interakcija s njima u sve više slučajeva naporna.

Udah, izdah, udah, izdah. Netko je zaista pored mene.

Jesu li me žena i djeca posjetili i ove noći? Jesu li došli kao što su već prije znali doći, u snu ili u strašnoj noćnoj javi, kad paraliziran ležim sam u krevetu u ovoj prokletoj sobici i promatram crninu stropa, čekam da prijeđe polako u tamno sivu, sivu, svijetlosivu, bijelu, da do mene dopru zvukovi prvih dnevnih tramvajskih linija, zvukovi ljudi koji žive bolje živote? Došli su kao što uvijek dolaze, tiho se pojavili tik pored mene, kao kombinacija želje i kajanja.

Nisam je prevario. Htio sam, a kad mi to nije pošlo za rukom, htio sam da ona misli da jest. Žena s kojom sam namjeravao pobjeći nije uopće bitna, pojavila se jednako brzo kao što je i nestala i uhvatio sam se za nju onda jer sam htio živjeti. Ali ništa od toga više nije važno.

„Ti nas zaista ne zaslužuješ“, rekla je moja žena prekidajući dugu tišinu u koju smo zapali nakon što je ona plakala, a ja potrgao mikrovalnu i razbio čajnik. „Šutiš već godinama, kao da te nema, i sve ljude, nas koji smo oko tebe i volimo te, povlačiš sa sobom u vlastiti pažljivo stvoreni bezdan. A sad još i ova pizdarija. Balavica.“ Samo sam šutio. Imao sam osjećaj da me već dugo prezirala i pretvarao sam se da i ja prezirem nju. Nisam ni sam znao zašto sam to činio, nisam je prezirao, prezirao sam samoga sebe, ali ljudski mozak često u lošim situacijama nepogrešivo odabere ono ponašanje koje dovodi do najgoreg ishoda.

„Kako možeš ništa ne reći na ovo?“ ponovno se rasplakala. „Jesam li ti ja nešto kriva? Ne razumijem. Sve što smo izgradili, ja, tvoja djeca, naši roditelji, naši zajednički prijatelji, zar ti ništa ne znači? Što smo trebali učiniti da budeš sretan? Što smo trebali da nas ne bi izbjegavao i da te nekakva... nekakva...“ Još uvijek nisam imao što za reći.

Malo kasnije uspjela se pribrati. „Mogu shvatiti da ti je bilo dosta obiteljskog života. Mogu shvatiti da ti je trebala avantura, da si se uplašio sredovječnosti ili si žalio za izgubljenom slobodom pa si htio nakratko pobjeći, opet se osjećati mlad, ili što već vi muškarci katkad radite. Mogu razumjeti i depresiju i zatvorenost i to da imaš svoja sranja za koja ja ne znam“, govorila je. „Ali ono što stvarno, stvarno ne razumijem,“ kratka stanka, „to je da sad šutiš i čak se ni ne pokušavaš opravdati.“ Suze bi nakratko zaiskrile na njenom licu, obasjane kuhinjskom lampom, slile se niz drhtavu usnu i pale negdje dolje, nestale u tami, poput stotina propuštenih prilika. „Ako ti je život sa mnom išta značio, ako ti sve ovo nije bila samo kratka razonoda, sad je vrijeme da nešto kažeš“, rekla je. Ja sam samo šutio i to je bilo to.

Udah, izdah. U pred jutarnjoj tami sobe, u polusnu iz kojeg mi se teško izvući, vjerojatno zbog zaboravljenog jučerašnjeg alkohola i pitaj boga čega još sve ne, zaista čujem da netko ravnomjerno i duboko pored mene diše. Gdje sam? Ne želim otvoriti oči. Sanjao sam ih ove noći ponovno, sve moje drage duhove. Ne znam gdje ću se naći kad se do kraja probudim, ali ni pakao nije nemoguća opcija. Još me nekoliko puta nazvala telefonom poslije onog razgovora, ali nije mi bilo pomoći. „Ni djeca više ne pitaju zašto nisi doma. Mislim da su se naviknuli da te nikad nema. Rekla bih ti da te klinci i ja ostavljamo, ali ti si već odavno ostavio nas, zar ne?“ Poklopila je slušalicu. Jednom kad više nije bilo gnjavaža i obaveza, šutnji i kolutanja očima, zajedljivih komentara, cijela se struktura raspala, a ja, odjednom slobodan, nisam znao kako dalje. Potucanje po svijetu, večere iz konzervi, unajmljene garsonijere i površni razgovori s nekoliko samo mojih prijatelja koji nisu pasivno prešli na njezinu stranu nakon što smo se razišli, mjerkanje djevojaka u kafićima pred zatvaranje.

Ne znam jesam li ih ikada zaista volio. Volio sam neke aspekte svoje obitelji, no drugi, mnogi drugi aspekti, bili su mi samo na teret. Pa opet, nakon što je sve nestalo, kao da sam i ja nestao iz vlastitog života. Mislim da je tako sa svima, čini im se da žele samoću i mir, a onda, kad samoća dođe, kad je postanu svjesni, ne odjednom, već malo po malo, kao što spavač postane svjestan hladnoće pred jutro kad mu ljetni poplun nije dovoljan, onda isto tako polako zavlada panika i postane jasnija ona uzrečica da pakao nije mjesto nego stanje. Povrijedio sam ih, to je ono najgore, i kad mi je ona dala još jednu priliku i nju sam propustio. I kad mi je dala još jednu priliku i opet sam je povrijedio i opet sam je profućkao i evo me sada pred zoru u polusnu ovdje samog s duhovima. Nisam ih volio kad su bili ovdje, ili, ono što hoću reći je, nisam ih volio dovoljno. Tek kad su otišli sam shvatio da su mi dragi, kao što tvrdi Passenger u onoj pop pjesmi. Bila je u pravu, nisam zaslužio ni nju ni vlastitu djecu.

Udah, izdah. Koliko je vremena prošlo? Tko bi to mogao biti pored mene? Ruke i noge su mi teške, leđa me malo bole, a negdje vani guguće golub i cvrkuću vrapci.

Cap, cap, cap. Zvukovi bosih stopala. Netko razmiče deke s kojima sam pokriven. Udah, izdah, tiho mrmljanje. Moja se svijest iz polusna uspinje prema javi. Mali dlan mi stišće lice, mala noga me bode u rebra. Pokušam pomaknuti ruku, ali je prignječena. Posljednje niti sna nestaju. Uzdah, uzdah, zijev, šmrc, uzdah. Ritam disanja pored mene se mijenja. Polako otvaram oči i budim se u sobu obasjanu sramežljivim suncem.

Moja kći, koja je nedavno krenula u vrtić, kleči mi na lijevoj ruci, točno iznad tetovaže, i dira sa zanimanjem svoju majku po licu. Moja žena mrmlja i pokušava se sakriti ispod popluna, kako bi uhvatila još tračak sna, ali dijete je uporno.

„Opet se dogodilo“, dječji glas javlja s vrata spavaće sobe. „Opet mi se upiškila u krevet.“ Primjećujem da mi je lijeva ruka, na kojoj djevojčica sjedi, toplo mokra. „Tata, popiškila je i sve plišance.“ Moj sin je opazio da sam se ja prvi probudio.

„Isuse Kriste“, moja žena mrmlja promuklo ispod popluna.

„Ja ću“, govorim i tresem sa sebe posljednje tragove onog sna. Trenutak prije nego ustanem, gledam svoju ženu ispod pokrivača. Pokrivena je preko lica, ali pramenovi smeđe kose u malim viticama razgranati su po jastuku, kao korijenje nekog drevnog stabla. Pretpostavljam da ima takvih žena, razmišljam dok bosim stopalom tražim drugu papuču. Vide nešto u tebi na početku, dok ste oboje još mladi i zaljubljeni, i zamisle što skupa možete postići, neki savršeni život. A kad se ništa ne obistini i ti ne ispuniš ni jedno očekivanje, kad zasereš sve što se dalo zasrati, opet vjeruju u tebe i opet ti pruže ruku, priliku da se podigneš. Kad i tu priliku profućkaš zbog nekih svojih gluposti, još uvijek vjeruju u tebe i pozovu te da se vratiš, rašire svoje ruke da bi te dočekale u zagrljaj.