intervju

Marina Gudelj: Jednog dana želim napisati sve

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Marina je u uži izbor ušla s pričom ''Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od četiri natjecateljice.

- Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?

Zapravo nisam bila sigurna je li mi uopće dozvoljeno sudjelovati, ali sam željela poslati priču na Kritičnu masu, a natječaj je bio ugodna izlika. Neskromno ću reći da sam očekivala širi izbor i objavu na portalu, ali užem se nisam nadala. Dakako, uvijek je lijepo biti dio užeg izbora.

- 2017. godine osvojila si 7Km. Što se od tada naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?

Godinu 2017. najviše pamtim baš po tome. Bila je to moja prva osvojena velika nagrada. Nakon toga stvari su, profesionalno i književno, krenule uzlazno. U međuvremenu mi je izašla zbirka priča Fantomska bol kao produkt nagrade Prozak, a i više ne radim povremeno kao nastavnica, nego redovito. Uz to sam pripremila i roman koji bi trebao ove godine izaći, tako da se korak po korak približavam onom što sam bila rekla u prošlom našem intervjuu, a to je da jednog dana želim napisati sve.

- Koliko te motiviraju nagrade?

U početku, nagrade su za mene bile povratne informacije i sugestija da ipak nisam promašila, međutim nagrade me nikada nisu motivirale da pišem. Pisanje je nešto što dolazi neovisno o svemu, iznutra, a ne izvana, pa je taj nagon neovisan i o čitatelju. Natječaji su dobra prilika novim piscima za postići vidljivost i dati u ruke svoj rad nekome tko je profesionalac, a ne dio obitelji, prijatelj, žena/muž, cura/dečko. Nagrada je potom sjajan vjetar u leđa i meni su ove osvojene dosta značile. Da nisu, ne bih se ni javljala na natječaje, pa tako ni na ovaj. Dakle, važne su mi, ali nisu najvažnije niti ih smatram jedinim mjerilom kvalitete.

- Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenili?

U to nisam sigurna. Još ne mogu sasvim sagledati ono što je nastalo i ono što nastaje kao cjelinu pa reći da me sad više zanimaju neke druge teme, ali polje interesa uvijek mi se širi. Slično je valjda i sa čitanjem, volim čitati različite žanrove i strukturalno raznovrsno izvedena djela pa nekako i težim tome da ono što pišem bude barem malo drugačije od onoga što sam već napisala.

- Voliš li govoriti o onome što si napisala i zanimaju li te povratne informacije?

Volim govoriti i razgovarati o književnosti, a tek odnedavno se učim govoriti o onome što sam napisala. Ako se (raz)govor odvija uživo, glumim da nemam tremu i s vremenom se uživim. Ono što mi se dosad pokazalo kao najzanimljivije, a usput je odgovor i na pitanje o povratnoj informaciji, je da različiti sugovornici tako različito doživljavaju određene priče, drugačije čak i od onoga kako sam ih ja zamislila. Povratna informacija mi dosta znači, veseli me kad je pozitivna, a ako je negativna važno mi je da je punokrvna.

- Pratiš li hrvatsku književnost i koliko?

Naravno da pratim i nastojim pohvatati i pročitati što više. Primam novosti, pratim stranice izdavača, čitam blogove i portale posvećene književnosti, pisanju i kritici, čitam kolumne, novine i podlistke. Drago mi je biti u toku, vjerujem da ima dosta dobrih djela koja zaslužuju našu pažnju, a ja ne želim da mi promaknu. Sigurno da do mene neki naslovi stižu prije, a neki sporije i da su neka djela više eksponirana od drugih, ali trudim se biti upoznata sa što više toga.

- Misliš li da je kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti? Koga smatraš dobrim piscem kratke priče?

Mnogi naši autori koje pratim ušli su u književnost kratkom pričom, odnosno zbirkom kratkih priča nakon kojih su često slijedili romani. Tako da ne mogu reći da je forma nezastupljena ili slabo zastupljena jer ima zbirki, a i mladi, neobjavljeni pisci često posežu upravo za kratkom pričom. Mišljenja sam da je svakako manje popularna nego roman. Znalo se dogoditi da ljudi prokomentiraju da ne vole baš čitati kratku priču da bi na kraju ispalo da je nikada nisu ni pokušali čitati. Sama često posežem baš za zbirkama kratkih priča, nerijetko i antologijama. Što se tiče stranih autora i izdanja, svakako se nedovoljno prevodi kratkopričaše, pogotovo s jezika koji nije engleski. U posljednjih par godina, kao i poezija, trijumfom društvenih mreža i kratka priča dobiva na svojoj vidljivosti i baš to obilježje kratkoga je ono što postaje atraktivno. Uz to, sve je popularnija i forma jako kratke priče, minijature koja količinski nije toliko zastupljena, ali zato je sadržajem maestralna. Što se tiče dobrog pisca kratke priče moram reći da sam imala sreće i da sam se tu uglavnom načitala sjajnih djela. Ne volim općenito nabrajati, pogotovo jer ne želim nekoga izostaviti pa ću samo reći dva izdanja koja imam i koja se sad već raspadaju od čitanosti. To su Salingerovih Devet priča i Priručnik za spremačice Lucie Berlin.