intervju

Darko Šeparović: Svoju generaciju vidim kao prijelomnu

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Darko je u uži izbor ušao s pričom ''Ovako''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

- Gdje i kako živiš?

Trenutno živim u Veloj Luci. Opušteno.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Umjetnost.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Mogućnost da te svakodnevno netko oduševi.

- A ono najgore?

Mogućnost da te svakodnevno netko razočara.

- Što ti je motiv za pisanje?

Istraživanje granica vlastitog jezika.

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

Zanimljivo mi je kako se u zadnjih desetak godina afirmirala pjesnička scena tako da ne postoji prevladavajuća poetika nego samostalni i potpuno različiti pjesnički glasovi koji egzistiraju neovisni jedni o drugima. Mislim da za to postoji nekoliko razloga, a prvi je taj da poezija nije tržišno uvjetovana pa samim time ne postoji poetika za koju bi izdavači i urednici tvrdili da se „dobro prodaje“ i u koju bi pokušali ukalupiti pjesnike/inje. Drugi je razlog što imamo dvije nagrade – Goran za mlade pjesnike i Na vrh jezika -  za rukopis zbirke poezije iza kojih stoje žiriji čiji članovi imaju sluha za prepoznavanje autentičnih pjesničkih glasova. Treći i ne manje bitan razlog je nepostojanje književne infrastrukture (časopisa, stipendija, specijaliziranih portala...) pa je objavljivanje prvih pjesama prebačeno u virtualni svijet društvenih mreža gdje se ostvaruje direktna „jedan na jedan“ komunikacija s čitateljem. To su samo neki od razloga zbog kojih smo posljednjih godina mogli čitati sjajne zbirke poezije Alena Brleka, Monike Herceg, Lucije Butković, Martine Vidaić, Dinka Krehe, Marija Glavaša, Marije Dejanović, Lare Mitraković, itd. Bit će zanimljivo vidjeti kad će se takva vrsta odmaka od dominantne struje i formiranje pojedinačnih autorskih glasova dogoditi u prozi kojom i dalje dominira stvarnost i mimetizam, a sve pod spomenutom egidom da se takve knjige „dobro prodaju“ pa zašto nešto mijenjati. E, baš zato!

- Kako vidiš svoju generaciju?

Kao prijelomnu.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Ima ih puno. Najrecentnije: Dino Pešut s romanom „Tatin sin“ i Lana Bastašić s knjigom kratkih priča „Mliječni zubi“.

- Što je ono što bi želio napisati?

Novu zbirku poezije.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla/ušao u uži izbor 7Km?

Ulazak u širi izbor bio mi je motiv da pročitam gotovo priče koje sudjeluju u ovogodišnjem natječaju i upoznam se s najrecentnijom proznom produkcijom. Natječaj se odvijao u kontekstu kojeg je gotovo potpuno definirala korona i bilo je zanimljivo čitati na koje sve načine književnost određuje trenutak u kojem nastaje, kako različiti autori/ce daju odgovor na isto pitanje. 

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Poticaj je dobar, valjda, jedino ako je poljoprivredni jer pisanje dolazi iznutra, a prethodi mu čitanje i stotine nagomilanih dilema, ali napisano kao i pročitano nužno promijeni nešto, barem minimalno; javiš se nekome koga godinama nisi čuo, ne gaziš ježeve jer si čitao Ježevu kućicu, preispituješ vlastite odluke i nekako pred kraj ove rečenice osvijestiš da motivacija nije pogonsko gorivo pisanju nego će prije to biti pokušaj odgovora na pitanja koja tako rijetko čuješ, nešto kao: koliko daleko si spreman otići?